Nemoguće je. Tuga je jednostavno nemoguća. Ne može se sadržavati niti sažeti niti priložiti. Opisati ranu tugu ostavlja ako niste doživjeli, morate doći do nje maglovito i izvan fokusa. No, ima nas koji nažalost tugu vidimo u oštrom, neumoljivom fokusu.
Prije otprilike godinu dana Jordan Feldstein preminuo je vrlo iznenada i neočekivano. Bio je izuzetno velikodušan, inteligentan, pun ljubavi. Bio je nevjerojatan otac, voljeli su ga njegovi dječaci. Bio je duboko predan sin. Bio je briljantan kreativan um. I on mi je bio najveći brat. On mi je dao toliko stvari, uključujući i moje ime. U posljednjih godinu dana naučio sam nemjerljivo mnogo o propusnosti svog srca. Bol je ponekad tako nepodnošljiva, tako neprestana. Ipak, pored poplave osjećaja koji su mi cijelo vrijeme curili, otkrio sam proces tugovanja (jer jest i uvijek će biti proces, nikad završen, nikad zaključen) da bude jednako rezonantno u mom umu kao i u mom srcu.
Kao da mi je odjednom par naočara bio pričvršćen za lice. I ne mogu ih skinuti. Ikad. I zbog ovih naočala svijet vidim drugačije nego prije. Boje se jače mešaju. Ali nekako jesu
više nego što su ikada prije bili. Više visceralno. Živahnije. Prisutniji. Istodobno više strahopoštovanja i više boli. Ponekad mogu gurnuti naočale do kraja nosa kako bih mogao proviriti iznad njih da vidim svijet onako kako sam vidio. Ali ja mogu vidjeti samo iz svoje perspektive ili oko sebe. Nikad ga više ne mogu vidjeti potpuno onakvog kakav je bio.To je aspekt tuge za koji nisam ni slutio da dolazi. Ovaj monumentalni pomak u perspektivi. Ne samo da svijet postaje toliko dublji i bolniji, nego ponekad i nevjerojatno živ od radosti i zahvalnosti. Ta dva prethodno suprotstavljena koncepta sada su spojena, sada se jedva razlikuju. Postoji potpuno novi sloj moje osobnosti, ali i proširena humanost, koju prije nisam mogao vidjeti. Ove naočale koje su mi bile nametnute, nevoljko su mi dale sposobnost da vidim i cijenim složenije razumijevanje ovog ogromnog svijeta u kojem živimo.
POVEZANO: Što ljudi jedu kad su previše tužni za kuhanje
A kad pronađete druge koji su doživjeli ovu promjenu, druge koji nose isti recept, postoji trenutna veza. Postoji duboki osjećaj povezanosti, ne samo zato što ste oboje iskusili tu bol, već i zato što ostatak života vidite drugačije od svih ostalih. To nije samo priznanje zajedničkih emocija, već prepoznavanje zajedničke proživljene perspektive.
O, što bih dao da se nikada nije dogodila ova promjena. Što bih dao da skinem tužne čaše s voljenih osoba, suradnika, poznanika, stranaca. Ali ja ne mogu. Sve što mogu učiniti je pokušati pozitivno priznati aspekte žalosnih naočala koji dovode do trenutnog i potpunijeg osjećaja prave ljubavi, sreće i zahvalnosti. Dio promjene perspektive koji vas dovodi do neizmjerne zahvalnosti za ono što imate.
Prije godinu dana sam se nevoljno našao u novom klubu. Pa, novo za mene. Klub koji postoji cijelu vječnost. Klub za koji bih želio da ne postoji. Klub u kojem svaki put kad mi ljudi koji nisu u njemu ne pomognu da se osjećam bolje, osjećam zahvalnost što ih svijet nije povrijedio. To je klub pun patnje i propitivanja, ali je i zajednica ljudi koji imaju zaista proširenu perspektivu na ljudsko iskustvo. A ako ste i vi u klubu, Molim znaj da nisi sam, jer sam i ja nezadovoljan član. I dok bih volio da mogu strgnuti svoje žalosne naočale s lica i sve to sanjati, pokušavam prepoznati što čaše su mi dale: taj jedinstveni spoj čovječanstva koji je istovremeno najtamniji mrak i najsvjetliji svijetao.
Feldstein glumi u Bookmart, u kinima 24. svibnja. Za više ovakvih priča pokupite svibanjsko izdanje časopisa U stilu, dostupno na kioscima, na Amazonu i za digitalno preuzimanje 19. travnja.