Počelo je državnom himnom otpjevanom u duetima. Gospodine Colbert, budućnost američke kasnonoćne televizije, bogatog tenora koji presijeca vrijeme i prostor, u skladu s zborom svakodnevnih Amerikanaca. Ovo je bio početak Late Night Show sa Stephenom Colbertom, možda najsvirepiju premijeru otkad je Johnny Carson preuzeo Jacka Paara davne ’62.
Tako... kako je bilo? Usprkos svom govoru o revoluciji formata, Colbert je predstavio prilično jednostavan sat. Prva večer talk showa pomalo je nalik prvom školskom danu: puno je formalnosti "upoznati te". Bi li bilo monologa? (Da.) Bi li postojao stol? (Da.) A kauč (da) i bend? (Da. I to jako jako dobra.) George Clooneyizbacio njegov šarm a Jeb Bush je izbacio poznate teme. No, cijela je stvar imala toplinu brloga starog prijatelja.
Ipak za moj novac - i ne samo zato što danas bio prvi dan škole za svoju djecu i ja smo morali rano ustati - najbolja stvar u novoj emisiji su uvodne špice. Dato je da je niz morao sadržavati New York. Lijepo je napravljeno s pomakom nagiba, poznatom fotografskom tehnikom koja sve čini sitnim. Nadam se da bi pomak nagiba mogao biti i ključna riječ za ono što se nadam da će Colbert učiniti malo više. Siguran sam da će mu što mu više bude postajalo sve čudnije. Što se nagib i više fokus emisije pomakne. Ja ću se, primjerice, namještati svake noći. Prvo za kredite, pa za ono što slijedi.