Svi znamo očite stvari Renée Zellweger: da je jedna od najživljih svjetskih glumica već 26 godina; da je, slavno, iz Teksasa; da u jednakoj mjeri voli bejzbolsku kapu i prikladnu večernju haljinu bez naramenica. Ali ono što zaista morate znati je da ova dama ima sve trikove ljepote. Zellweger sam prvi put upoznala 2007. godine, a i dan danas koristim olovku za obrve Bobbi Brown koju je preporučila plavušama. Desetak godina kasnije sjedimo na večeri u hotelu Sunset Tower u LA -u, a ona me obilno prska Skin Up magla za ljepotu, mješavina hijaluronske kiseline zbog koje se, na veličanstven trenutak, osjećate kao novorođenče. "Evo ga!" kaže ona, brujeći. "Spreman?"
Zellweger je vrlo zadržana, pristojna i skromna do pogreške, ali njezina skrivena torba trikova prikladna je analogija njezinom talentu. Tipična razmjena s njom (u ovom slučaju oko 2001. godine) Dnevnik Bridget Jones) će ići ovako: Ja: "Imali ste potpuno vlasništvo nad svakim dijelom tog filma, i mislim da su mnoga naša sjećanja na žene koje su imale pravo zapovijedanje na ekranu".
I to je to. Zellweger ne gubi vrijeme na brbljanje, usmjeravajući svoju izrazitu energiju na ekran. Do sada smo pročitali oduševljene recenzije njezin nastup kao Judy Garland tijekom posljednjih godina u biografskom filmu Judy, ali morate to vidjeti da biste vjerovali. Zellweger fizikalizira Garland na tako izvanredan način, gotovo vibrira. Njena djela govore sama za sebe. Reći će da će pojesti pomfrit i objasniti to.
LAURA BROWN: Vi ste izvođač u svojim kostima i to možemo osjetiti. U jednoj od scena u Judy, hodali ste hodnikom vidno pogrbljen. Kako ste to učinili?
RENÉE ZELLWEGER: Opisujem to kao zajednički niz eksperimenata s različitim filmskim odjelima. Samo smo pokušavali stvari, pa je hodanje tom dvoranom bio samo stalni razgovor o različitim stupnjevima ozbiljnosti. Način na koji izlazi iz kupaonice na pozornicu, te donosi odluke o tome što će pokazati, i osigurati kontinuitet. Unutar mog tijela događalo se više suradnji. [smijeh]
RZ: Bio sam umoran i mršav kad smo ovo završili. Raspored je prilično kažnjavajući, ali konačan. Znate da nakon ove serije mjeseci možete malo nadoknaditi. Ali, da, ovaj je bio velik. Bio je velik jer sam bio pohlepan. Nisam htio stati. Htio sam nastaviti kopati.
RZ: Preselio sam se u LA kad sam imao 24 godine. [smijeh] Vozio sam se ovdje. Bilo je to 1993. godine, nakon nereda, a ja sam znao samo za troje ljudi. Sjećam se da sam zaista bio pogođen masivnim jumbo plakatima posvuda.
RZ: Uvozio sam. Ovdje sam imala svoju obitelj za rođendan, a plesali smo cijelu noć i previše jeli. Bilo je dobro.
RZ: Ne konzumira me jer je neizbježno. To je privilegija. I, ne znam, radije ću slaviti svaku fazu svog života i biti prisutan u njoj nego oplakivati nešto što je prošlo. Ne želim propustiti ovaj trenutak da budem nešto što sam nekad bio. To je sad za nekog drugog. I neka im je sa srećom, jer morate puno preživjeti da biste krenuli naprijed u svoje sljedeće stanje. Ne kažem da ću uskoro otkazati članstvo u teretani, jer nisam. [smijeh] Radije bih bila zdrava, produktivna žena u svakoj fazi svog života nego da se ispričavam. Također ne želim ovjekovječiti mišljenje da je pomak u vašem životu na neki način pogrešan.
RZ: Imao sam ovaj jako zabavan razgovor s Marijom Shriver kad smo oboje bili na Danas emisija [u rujnu]. Radili su ovaj segment na starijim ženama i razgovarali s Ritom Wilson o vrijednosti starijih žena. Dakle, vodili smo ovaj razgovor o tome kako mijenjate zablude o iskustvu starenja. Kako možemo promijeniti način na koji ljudi cijene starije žene? I pomislio sam: "Pa, pretpostavljam da počinje od nas. Žene određuju i izražavaju ono što cijenimo u sebi. "To znači ono što zagovaramo svojim izborima i način na koji se predstavljamo.
LB: Kad je "Ova djevojka ima 15, a ova dama 65", i oboje su samo... živ.
LB: Postoji klišej da su glumci "emocionalni" i "ludi", ali mislim da su vrlo teški jer se cijelo vrijeme suočavaju s osudom. Kako ste se stisnuli godinama?
RZ: Različite neočekivane poteškoće mogu vam pomoći u napretku. S ovim poslom je neobično jer niste rođeni s sposobnostima da znate rješavati stvari koje vam se nađu. Otkrio sam da je mijenjanje vaše perspektive zaista važno. Ne internaliziram stvari, ne personaliziram stvari i ne angažiram se. Provodim puno vremena usredotočujući se na sam rad, a ne na posljedice rada ili percepciju ljudi o njemu.
RZ: Pa, ne. Ali naučio sam prilično rano. Bio sam shrvan zbog raskida, a to je bilo oblepljeno po tabloidima. Ništa od toga nije istina, sve je ponižavajuće. Nema veze što je iskustvo iskustva [veze] bilo dovoljno. [smijeh]
RZ: Bio sam u supermarketu s bratom. Vidio je neke od tih časopisa i, što mi nije bilo poznato, kupio ih je. Otvorio je jedan dok se vozim niz Sunset Boulevard, a ja sam pogledala i ramena su mu se tresla. Pokušavao sam shvatiti što se događa. Rekao sam: "Plače li?" Bio je u suzama; toliko se jako smijao, da je jedva disao. Zatim ga je počeo čitati.
RZ: Da, on je bolji izvođač nas dvojice, sigurno. On čita moje citate iz ovog navodnog intervjua koji sam dao. Stvari koje sam navodno rekao o ovom osobnom odnosu o kojima nikada nisam pričao niti ću. I čitao ih je glasom kakvim je zamišljao ovu izmišljenu osobu. I tada smo se oboje smijali, zbog tona glasa i isporuke ovih redaka. Znate, tko god je napisao djelo, učinio je to tako kasno navečer dok je gledao televiziju i jeo? I shvaćam! Kad odete u New York ili bilo gdje, morate platiti račune, a netko vam kaže: "O tome ćete pisati. Ne mora biti istina! Samo pazi da to ne poduzme radnje. "[Smijeh]
RZ: Brat me naučio da je to to. Ovo nije pravilan prikaz vas i načina na koji živite svoj život. Odabir koji napravite, to nije. To je zabava i smiješno je ako na to gledate na pravi način.
RZ: Pa, zanimljivo je jer sam gledao neke svoje prijatelje koji su to prošli, i to je metamorfoza. Vi to ne biste odabrali i morate se pomiriti s nekim stvarima koje nisu prirodne, te s činjenicom da nećete nužno odrediti kako ćete biti zapamćeni u svijetu. Da ono što netko odluči objaviti o vama nema nikakve veze s istinom vašeg života [ili što to znači za] vaše unuke kada vas pitaju tko ste. Takve stvari. Ima toga, a onda prođe i dan ako vas love ili što god to bilo. Naučite ono što niste očekivali i snađite se u tome. To je dobar moto za [rješavanje] toga.
RZ: Pa, mislim, bilo je lijepo imati autentične razmjene s ljudima neko vrijeme. Kad niste na radaru, ljudi ne promatraju tko ste; ti si samo osoba u kafiću koja naručuje kavu. Vodite razgovore koji se ne odnose na posao. A kad netko ima loš dan, to se ne mijenja. Oni jednostavno imaju loš dan s tobom, i to je smiješno cijeniti, ali ja to znam. [smijeh] Lijepo je. Stvarna je i nije uređivana. Upoznajemo se kao ljudska bića.
RZ: Ah, ne. Jednostavno sam znala da postoje određene stvari koje mi trebaju dati prioritet i ako nastavim, ne bi bilo načina da to učinim.
RZ: Usporavanje i rad na izgradnji života za sebe. Pokušavam ne imati vezu kad odlazim iz grada svaka dva tjedna. Znaš, upoznati nekoga. Zaljubiti se. [Htio sam] naučiti nove stvari, pa sam u ovom poslu radio drugačije. Pokušao stvoriti neke stvari, proizvesti neke stvari, malo proučavao. Studirao sam javnu politiku, međunarodno pravo. I puno sam putovao. Otišao sam u Liberiju. Proveo sam puno vremena sa svojom obitelji na istočnoj obali.
LB: Kada ste prvi put osjetili da ste donijeli odluku na koju ste ponosni? Moglo bi biti profesionalno, ali ne mora biti.
RZ: Mislim da sam se osjećala kao da sam to imala zajedno sa 24 godine. Osvrnem se i odem: "Vau." Morao sam prepoznati da je to naivno.
LB: Premotajte unaprijed nekoliko godina do 2001., kada ste radili prvu Bridget Jones film. Očigledno ste bili jako etablirani u svojoj karijeri. To je doba bilo toliko ključno za kasniji razgovor Time's Up i #MeToo. Vi niste bili u epicentru toga, već oko njega. Kako je imati perspektivu vidjeti kako se sve to odvija sada kad ste se vratili?
RZ: Zanimljivo je jer postoje stvari za koje nikad nisam prepoznao da su upitne. Upravo sam razumio kako se njima snalaziti. I ne živim u tome. Ja ne postojim u tome. Zakoračio sam raditi svoj posao i bio sam zaista blagoslovljen ljudima s kojima radim. Mislim, popis samo najvećih momaka!
LB: Vi ste bili glavna stvar, pa ste relativno rano mogli isklesati tu nekretninu. A ti ste filmovi bili vi i koliko je drago znati da ovise o vama, pa ste morali biti financijski nagrađeni.
RZ: Pa, imao sam sreću da sam imao sjajne partnere koji su mogli telefonirati u moje ime. A tko bi, znate, neopozivo predložio ono što bi moglo biti dobra ideja. Mislim, Bridget bio nezavisni film. Bio je to mali film. Ali što se tiče darovitosti, nikad nisam razmišljao o tome iz te perspektive.
RZ: Da, pretpostavljam. Siguran sam da nije bilo puno toga za što nisam bio upoznat, a iza zatvorenih vrata bilo je razgovora za koje nisam znao.
LB: Lijepo je kad mogu razgovarati sa ženama i one su mi rekle: "Da, zapravo, imam sreće što nemam priču."
RZ: Da, u smislu fizičke agresije. Mislim, u [financijskom] kapitalu ili bilo čemu drugom, moglo je biti. Bilo bi naivno pomisliti da ne postoji negdje tijekom putovanja.
RZ: U što sam najsigurniji? Kvaliteta mojih prijateljstava. Najmanje sam siguran u svoje odluke vezane za zemljopis. Ne znam jesam li našao mjesto na kojem bih trebao biti. Mislim, osjećam se mirno, ali to može biti samo uvjet moje osobnosti ili mog odgoja budući da su moji roditelji bili lutalice, a sada i ja. Ne znam.
RZ: Govorim o par stvari, ali ništa nije uklesano. Upravo sam osnovao ovu produkcijsku tvrtku [Big Picture Co.], a radimo i neke projekte, pa to nastavljam.
RZ: Pa, naučio sam da te nitko neće pozvati. Iskreno, ako vjerujete u ono što radite i ako je to kvalitetan materijal, zašto onda ne biste bili agresivni u tome s kim nastojite postati partner u određenoj stvari? Odličan materijal se ne pojavljuje samo. Morate ga razviti i ostvariti.
RZ: Oh, kad imaš 50 godina! Osjećam se energično i puno čuđenja i uzbuđenja zbog onoga što me čeka. I, naravno, vožnja niz cestu Pacifičke obale sa spuštenim prozorima i glasnom glazbom! To je to! [smijeh]
Fotografirao Sebastian Faena. Styling: Julia Von Boehm. Kosa: Chris McMillan za solo umjetnike. Šminka: Kindra Mann za Tomlinson Management Group. Manikura: Christina Aviles Aude za agenciju Star Touch. Scenografija: Gille Mills za agenciju The Magnet Agency.
Za više ovakvih priča pokupite prosinačko izdanje časopisa U stilu, dostupno na kioscima, na Amazonu i za digitalno preuzimanje Studenoga 22.