Imao sam 23 godine kada sam prvi put pročitao o ratu u Bosni i Hercegovini. Novinski izvještaji opisuju koncentracijske logore u kojima su žene silovane iz dana u dan mjesecima. Bila sam užasnuta i htjela sam učiniti nešto da zaustavim takve grozote. Problem je bio u tome što nisam imao sredstava. Živio sam u Americi samo tri godine nakon što sam emigrirao iz Iraka kako bih pobjegao od režima Sadama Husseina. Moja obitelj je ostala. Moj novi suprug i ja bili smo studenti s vrlo oskudnim financijama. Ipak sam se i dalje osjećao prisiljenim pomoći.
Dok sam odrastao u Iraku, strah je dominirao mojim životom - strah da ću reći što mislim i uznemiriti vladu, Velikog brata, koji me može promatrati u bilo kojem trenutku. Život u Americi značio je da sam po prvi put bio slobodan djelovati, govoriti i raditi ono u što sam vjerovao. Tu slobodu nisam mogao uzeti zdravo za gotovo.
POVEZANO: Kako se nositi s "panikom i užasom koji su sada ljudski", kaže komičar Aparna Nancherla
Odlučio sam se pridružiti prosvjedima protiv genocida u Bosni. Bilo je sjajno skandirati parole o miru i oslobođenju s tisućama stranaca. Ali do treće demonstracije shvatio sam da moram učiniti više od samog marša. Tako sam 1993. godine osnovao neprofitnu organizaciju
Women for Women International i tražio donacije. Dajući Bosanki 30 dolara mjesečno i pismo ili sliku, američki sponzori su uspjeli sklopiti prijateljstvo i njegovati nit nade.Nisam imao pojma tko će se odazvati na moj poziv niti je li ikome uopće stalo. Ali ubrzo nakon toga, stranci su se niotkuda počeli pojavljivati. Mjesne crkve, škole i sinagoge pozvali su me da govorim o bosanskom ratu i pitali kako mogu pomoći onima koji su njime pogođeni. Kad sam imala 30 sponzora, krenula sam osobno dostavljati njihov novac i pisma ženama u izbjegličkim kampovima na granici BiH.
Žene koje sam tamo upoznao prošle su kroz neizrecive užase. Ali u njihovoj tuzi i traumi vidio sam i velikodušnost i ljepotu. Jedna izbjeglica mi je ponudila dragocjenu svježu vodu koju je držala skrivenu ispod svog kreveta. Bila je to sva voda koju je imala. Jedna starija žena mi je ispričala kako je nosila muža na leđima dok su izbjegli bombaški napad. Na kraju sam shvatio da nam rat, doista, pokazuje ono najgore od čovječanstva, ali nam pokazuje i najbolje. Svjedočio sam kako se lijepe duše ne odupiru oružjem, već održavajući nadu, velikodušnost i dobrotu.
POVEZANO: Legendarna odvjetnica Gloria Allred 42 godine se bori za žene
Sada, 25 godina kasnije, Women for Women International podijelila je 120 milijuna dolara pomoći i zajmova za 480 000 žena koje su preživjele rat u Europi, na Bliskom istoku i u Africi. Svaki put kad posjetim novu zemlju misleći da sam tu da pomognem njezinim ženama, brzo vidim kako su i one tu da pomognu i meni. Žene iz Konga naučile su me plesati kad sam sebe shvaćao preozbiljno. Afganistanke su me naučile kako oblikovati obrve. A Bosanke su me naučile da crveni ruž može učiniti da se žena osjeća moćno.
S 23 godine mislio sam da sam u misiji promijeniti svijet. Sada shvaćam da me odlazak u ratom razorene zemlje promijenio. Moj rad me naučio da cijenim ljepotu i dobrotu u ljudima bez obzira na bol kroz koju prolaze. Ovih dana, kada čitam užasne vijesti, tražim ljude, posebno žene, koje čine sve što mogu da aktivno vrate dobrotu na ovaj svijet. To je trijumf nade.
Salbijeva knjiga Sloboda je unutarnji posao: posjedovanje naše tame i našeg svjetla da bismo izliječili sebe i svijet je sada vani.
Za više ovakvih priča pokupite siječanjsko izdanje U stilu, dostupno na kioscima, na Amazonu i za digitalno preuzimanje sada.