Zločesti žene reflektira žene koje ne samo da imaju glas, već prkose irelevantnim predrasudama o spolu. (Da ne spominjem, izuzetno su cool.)Evo, glumice Gabrielle Union govori o tome da skupi hrabrost da kaže svoje mišljenje.
Kad sam bila mlađa, uvijek sam pokušavala biti dobra djevojka. Nisam mrsio perje niti dovodio u pitanje autoritet. Bio sam vrlo pristojan, čak i kad sam se suočio s najgorom vrstom nepoštovanja. Progutala sam ljutnju kada su me kolege iz razreda zamolili da napravim dojmove o heljdi ili kada su roditelji prijatelja preda mnom pričali rasističke viceve.
Želio sam biti vidljiv samo na “pravi” način kroz postignuća u školi, sportu ili društvenim nastojanjima, a nikada kroz izgovaranje svojih misli. Jer prozivati bilo što značilo je da ću biti jedan od njih oni vrste crnaca: agresivni, prijeteći i zastrašujući. Očekivanja dobre djevojke zamrznula su me u tišini pred neprijateljstvom ili lošim ponašanjem.
Naučila sam govoriti kada sam preživjela silovanje. Godine 1992., u ljeto nakon prve godine fakulteta, silovana sam pod prijetnjom oružjem na svom honorarnom poslu. A nakon toga najviše sam se bojao ljudi koji su mislili da sam oštećena, nekako manje nego savršena, iako sam bila žrtva zločina. Htio sam kliziti ispod radara i sam magično izliječiti. Zadržao sam fasadu.
VIDEO: 5 dubokih trenutaka Gabrielle Union iz njezine sirove knjige eseja
Ali kako sam starila, počela sam malo po malo otpuštati mit o dobroj djevojci. Shvatio sam da se zakonitost svijeta ne prestaje vrtjeti jer sam donio odluku ili sam rekao ne, ili sam nekoga smatrao odgovornim ili sam prekinuo s prijateljem ili sam prekinuo brak.
2000. godine, kada sam imao 20 godina, imao sam ulogu Grad anđela, medicinska drama, a dogodila se i epizoda u kojoj je serijski silovatelj bio na slobodi u bolnici. Bilo je to dovoljno blisko mom vlastitom iskustvu da sam znao da moram reći producentima. I otprilike u to vrijeme dobio sam svoju prvu priču za naslovnicu časopisa. U tom sam komadu odlučila progovoriti o svom silovanju jer sam shvatila da moja šutnja nikome ne pomaže.
Brinula sam se što sam tako iskrena. Ali riskirao sam da kažem: “Ja sam preživjeli. Silovanje je najmanje prijavljeni zločin na svijetu. Preživjeli su vaše majke, očevi, sestre, braća, susjedi, kolege iz razreda i suradnici.” Od tada sam rekao priča bezbroj puta, i nikad ne postaje lakše—čak i sada, 25 godina kasnije, pričajući o njoj osjećam se kao da ću povraćati. Ali kad sam bio otvoren sa svojom pričom, vidio sam da nema povratka od iskrenosti. Zapravo, samo mi je pomoglo da se povežem s više ljudi.
Ovih dana rijetko držim jezik za zubima. ne mogu si pomoći. Bilo da to znači da prozivam rasizam, mizoginiju, bijelu privilegiju ili jednostavno nekoga tko ne zna košarkaška lopta iz nogometa koja vrijeđa sposobnosti mog muža [Union je muž NBA igrač Dwyane Wade]. Ako nešto ne govorim, to nije zato što nisam svjestan aktualnih događaja ili nemam mišljenje – općenito zato što nisam shvatio kako izraziti svoj bijes u 140 znakova na Cvrkut.
POVEZANE: Zločeste žene: Bolje stvari' Pamela Adlon o važnosti zdrave debate
Bilo je trenutaka kada sam rekao: "Danas mi se ne prijete smrću", pa sam samo zbog vlastitog razuma smanjiti Što ja kažem. Ali to nikad ne traje dugo. Previše je ljudi koji misle da su sami. Ako imate ključ da se netko osjeća malo bolje shvaćenim, a vi ga suzdržavate, vi ste seronja.
Shvatio sam da nikada neću biti sve za sve ljude. Pa što? Život ide dalje. Bez obzira što radim, svijet se stalno okreće. Ili ne mogu ništa učiniti iz straha ili mogu progovoriti da pokušam nekome pomoći. Potonji uvijek pobjeđuje.
—Kao što je rečeno Leigh Belz Rayu.
Uzmi primjerak najnovije Unionove knjige, Trebat će nam još vina, za 16 dolara dalje amazon.com. Za više ovakvih priča pokupite prosinačko izdanje U stilu, dostupno na kioscima i za digitalno preuzimanje studeni 10.