Nekada sam nosila narukvicu "Što bi Isus učinio". Kampasta tkana stvar bila je jarkocrvena s bijelim izvezenim slovima W.W.J.D. Ostao mi je na zapešću tijekom godina u mojoj privatnoj katoličkoj srednjoj školi. Također sam nosio srebrni križ oko vrata, išao u crkvu svake nedjelje, molio se ujutro i navečer i osjećao sam se, uglavnom, duboko povezan sa svojom vjerom. Zatim sam otišao na fakultet.
Prvih nekoliko tjedana držao sam korak sa svojom vjerom. Osjećao sam se u dodiru s Bogom i okrenuo sam se vjeri kad sam bio preplavljen. No, postupno, moje su nedjelje sustigle ozbiljno povećano opterećenje, honorarni posao i, iskreno, mamurluci. Do kraja moje četiri godine, religija se manje osjećala kao odmaranje od stresa i tjeskobe, a više kao sama navika. Također sam se borio, kao i mnogi mladi ljudi, da se povežem s vjerom izvan vjerske institucije.
Nikada nisam osjećao ogorčenost prema katoličanstvu ili učenju crkve; Osjećala sam se nepovezano. Na nastavi vjeronauka u mojoj osnovnoj školi učili su nas da budemo poput Isusa. To je značilo prihvatiti svakoga bez obzira na njegove razlike, okrenuti drugi obraz i, iznad svega, ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Tako sam se kasnije u životu našao u sukobu s odbijanjem crkve da prizna homoseksualne brakove, njezinom osudom pobačaja i njezinim odbijanjem da prihvati razvod. Činilo mi se arhaično i, više od svega, licemjerno. I tako, iako nikada ne bih izravno osudio crkvu ili svoju religiju, nisam učinio mnogo da revitaliziram svoju vjeru.
Posljednjih godina čuvao sam glavne stanare svoje kršćanske vjere u svom srcu i uvijek sam se identificirao kao osoba koja snažno vjeruje u Boga. Ta veza nikada nije patila. Oduvijek sam znao da mi je moj kršćanski identitet važan, ali nisam shvaćao u kojoj mjeri do posljednjih nekoliko mjeseci.
Mnogo je napisano o porastu tjeskoba ljudi u posljednje vrijeme, a ja sigurno nisam bio imun. Svaki dan sam osjećao da sam suočen s novom katastrofom: smrću i uništenjem u Siriji. Terorizam u Londonu. Pucnjava na Champs-Élyséesu. O sadašnjem političkom rollercoasteru da i ne govorimo. Smatrao sam da je ciklus vijesti bio toliko iscrpljujući, depresivan i nadasve zastrašujući da sam se svjesno počeo isključivati.
VIDEO: Previše društvenih medija povezano je s izolacijom u stvarnom životu
Dugo vremena nisam znao što bih mogao učiniti da bi stvorilo stvarni utjecaj ili potaknulo bilo kakvu promjenu. Ali dok sam nastavio sa svojim danima i redovito svjedočio ljudima u jasnoj emocionalnoj agoniji ili čitao priče o ljudima koji su prestravljeni od gubitka njihova zdravstvena zaštita ili izbačeni iz zemlje, sinulo mi je da je ono što svijetu stvarno treba manje negativnosti i više ljubav. Gotovo preko noći počeo sam sve gledati drugačije, zamišljajući ih kao svoju braću i sestre, baš kao što su me tako davno učili na satu vjeronauka. Svi smo bili na istom terenu i svi smo željeli prihvaćanje, oprost i ljubav.
Tada sam odlučio proći kroz svoje dane sa što više pozitive koliko sam mogao skupiti. Propovijedam oproštenje svojim prijateljima, bilo da se svađaju sa svojim dečkom ili su samo ljuti na život. Više se smiješim. Trudim se dati više beskućnicima. I molim se vraški puno više. Bez da sam se stvarno trudio, ponovno sam se uskladio sa svojom kršćanskom vjerom i, ovaj put, veza je još jača. Odbijajući sa sobom nositi negativnost, češće gutati svoj ponos i prakticirajući istinsku empatiju svaki dan, osjećam se emocionalno lakšim. Osjećam se sretnije. I osjećam se malo bolje opremljenim da upravljam težinom svijeta... ili barem nešto od toga. I primijetio sam nevjerojatan rezultat: dok sam pokušavao unijeti više ljubavi u svoj život i živote onih oko mene, primijetio sam da sve više ljudi zapravo radi istu stvar.
Dakle, dok sam izgubio svoj W.W.J.D. narukvica davno, stanje svijeta služi kao podsjetnik na nužnost vjere same za sebe. Ponovno osnaživanje mojih kršćanskih vrijednosti – opraštanje, suosjećanje, ljubav – omogućilo mi je da se osjećam istinski povezan sa svakom osobom oko sebe.