Hilary Swank želi usporiti brze vijesti i brzu modu

Ne propuštajući ritam, Hilary Swank zna da će ljudi vidjeti njenu novu emisiju, Alaska Daily, i pretpostavimo da je to samo još jedna priča o "Bijelom Spasitelju". Na kraju krajeva, ona glumi bijelu novinarku koja se nađe upletena u neriješen slučaj nestale domorodačke žene u Anchorageu na Aljasci, nedugo nakon što je izgubila posao u velikim gradskim novinama. Dvostruka dobitnica Oscara također zna da ima priliku gledateljima pružiti nešto vrlo, vrlo drugačija — i to je upravo ono što ona radi. Stavljanjem priča autohtonih ljudi u prvi plan (u dobrom društvu, dodaje ona, uz emisije poput Psi za rezervacije i slapovi Rutherford u eteru), ona zna da oni mogu preuzeti svjetla reflektora.

Na pitanje kako trenutno nepovjerenje u medije utječe na emisiju o lokalnim novinama, Swank ne oklijeva reći da se ljudi mogu — i trebaju — zapitati gdje i kako dobivaju svoje vijesti. Ona također ne diskreditira društvene medije u potpunosti, ali predlaže da svi odvojimo trenutak da kopamo malo dublje i nadiđemo ono što ona naziva "brzim novinarstvom".

“Brzo novinarstvo je za mene neka vrsta dobivanja informacija na Instagramu. Što bi bila istina? Vidio sam to na Instagramu. To je listanje i listanje i listanje i gledanje stvari, a ne kopanje po novinaru koji je svoj život posvetio pronalaženju istine", kaže Swank. "Oni su vani."

Swankova Eileen Fitzgerald jedna je od tih novinarki. Predstava čija je premijera u listopadu. 6 na ABC-u, prati Fitzgerald dok istražuje priče koje su važne za ruralni dio zemlje - one koje se često zanemaruju u nacionalnim vijestima. I kao zločini nad domorodačkim stanovništvom dospiju na naslovnice u Americi i Kanadi, Swank uvjerava gledatelje da tim na Alaska Daily svjestan je da emisija kroči po osjetljivom teritoriju.

"Imamo nekoliko pisaca u našem timu koji osiguravaju da budemo inkluzivni na način koji nije samo iz perspektive bijele osobe. To bi bila ogromna nepravda, nastavak nepravde prema pripovijedanju na stvaran i nadamo se moćan način koji izvlači istinu na vidjelo", kaže ona o tome kako Alaska Daily nada se prikazati stvarnost domorodačkog stanovništva. "Mislim da mogu to rasvijetliti i to na način koji čini pravdu", dodaje ona. "Držati ljude odgovornima da slijede, a to je ono što pripovijedanje može učiniti."

Dok bi glavni mediji mogli dobiti sav aplauz kada je u pitanju pokrivanje velikih događaja (i glavninu kritika), Swank i Alaska Daily tim se nada da će lokalnom novinarstvu donijeti malo više ljubavi. Ona kaže da bez lokalnih publikacija "mnogi ljudi ne vide svoje zajednice predstavljene u medijima."

“Također se govori o tome koliko je važno lokalno novinarstvo. Ne govori se samo o New York Times i Post", nastavlja ona. "Govorimo o tome koliko je lokalno novinarstvo važno, kako veliki dio vijesti velikih konglomerata neće pokriti manje stvari koje su bitne i važne za manji grad."

Baš kao što su brze vijesti brzo rješenje za ljude koji se nadaju da će do svojih informacija doći što je lakše moguće, Swank kaže da brza moda može biti jednako štetna dugoročno. Njezina linija odjeće, Izjava o misiji, nada se usporiti stvari i ponuditi komade koji izbjegavaju ciklus trendova i, umjesto toga, prihvaćaju dugotrajnost i umijeće izrade.

“Pročitala sam sve o brzoj modi. Upravo sam čitao o pronalaženju nečega što je dobro napravljeno u tvornicama baštine," kaže Swank o proizvodnji koja stoji iza izjave o misiji. "Sve naše stvari izrađuju se u istim tvornicama u kojima se proizvode Chanel i Moncler, ali proizvodimo ih u četvrtini cijena jer mi se ne sviđa ideja da samo određeni broj ljudi može kupiti te stvari jer je tako skup."

Swank, međutim, nije imuna na samokritičnost, rekavši da zna da pletivo, sportska odjeća i dnevna odjeća Mission Statementa nisu tako pristupačni kao brza moda. Poput promišljenijeg unosa vijesti, ona želi da potrošači razmisle o namjerama i procesima iza odjeće koju odluče kupiti i nositi.

„Uz četvrtinu cijene, još uvijek nije jeftino [kao brza moda], ali mi ne tražimo jeftino. Tražimo kvalitetu i stvari koje će trajati", kaže ona. “Kad pročitam da ljudi kupuju jeftinu odjeću, brzu modu, i nose je dva i pol puta ili tri puta prije nego što je bace. Ni ne daju, jer je tako jeftino i nije im bitno. Time samo ubijamo svoju okolinu."

Nemoguće je razgovarati sa Swank o modi, a ne spomenuti jednu od njezinih najupečatljivijih odjevnih kombinacija: haljinu Guya Larochea s dugim rukavima koju je nosila 2005. osvojila svog drugog Oscara za najbolju glumicu za Beba od milijun dolara. Swank je rekla da je nakon ne baš sjajnog iskustva s crvenog tepiha prije nekoliko godina, bila odlučna da ne dopusti da se to ponovi - i zapravo je zgrabila haljinu na fotografiranju.

"Jutro dodjele Oscara za Dječaci ne plaču, Nisam imala haljinu jer je to bilo tako grozno iskustvo sa stilistom i kao da je sve što je moglo poći po zlu pošlo po zlu", kaže ona. "Pa sam pomislio: 'To se neće ponoviti.' Dakle, za Beba od milijun dolara, samo sam mogao prije ući u to. Znao sam što mogu očekivati. Znao sam da sam već bio na putu. Išao sam na snimanje za Talijane Vogue ili nešto."

Budući da čak ni Oscarom nagrađene glumice ne mogu samo tako otići u haljinama koje god žele, Swank kaže da je morala praktički moliti timu na setu da je ponese sa sobom, obećavajući da je trenutak poput dodjele Oscara savršeno mjesto da se haljina vidi.

"Prolazila sam kroz njihove police s haljinama, vidjela sam to i pomislila sam, 'Ovo je haljina koju želim nositi dodjele Oscara.' A oni kažu, 'OK, ali to moraš nositi i za svoje fotografiranje'," Swank prisjeća se. "A ja sam rekao: 'Ne, ne, bit će fotografiran na crvenom tepihu. Nosit ću ga na dodjeli Oscara. A oni su kao, 'OK, dobro, poslat ćemo vam ga'."

"Moram odmah izaći s ovom haljinom jer se bojim da je više nikada neću vidjeti", sjeća se rekla je ekipi. "Ali to je jedan od onih trenutaka kada obučeš nešto, i kao, ovo je moja haljina. Osjećam to. Dobro izgledam u njemu. Hodam viši u njemu. To je to. I volim boju."